Dnevnik Matea Smolčića: Strašna priča

Jednom, jedne strašne noći, gdje kiša priča, a vjetar pjeva, dok sam u tminu gledao, začuo se jak udarac o pod u zadnjem dvorištu . "To je grana koja puče i ništa više!" promrljah. Upalih svjetlo, drhtah sav, sa svjetiljkom gledam, tražim uzorak loma, buke pada teškog; kiša odozdo pljušti, vidjeti se mogu odškrinuta vrata, vrata pušnice. Pogledah unutra sporo,  sablasno je. Zatim, niotkuda, sa stropa skoči, sav prekriven u prašini -JEZIV, STRAŠAN  PAUK.... Vrisnuh tako jako da sam sam sebe uplašio.  Padoh u lokvu vode... Uđem u pušnicu još jednom, ovaj put manje uplašen - više hrabar,  sav mokar, prestrašen. Kobasica nema!!! Nestale su, ukradene? Odjednom, niotkud, začuju se neki čudni krikovi.  Toliko je jezivo bilo da sam od silnoga straha zaključao samoga sebe i proveo noć jedući ostatak kobasica.

                                                                                         Mateo Smolčić

Tmina

Crna tmina okupirala je sobu i svaki kutak moga prostora. Jedna riječ opisivala je tijek života moga, a zvala se Tmina, crnilo koje se misteriozno širi. Te večeri sam  krenuo na počinak, legao i razmišljao što će biti sa mnom sutra. Svakoga dana bila je to sreća koja bi me obasipala, a sada se pretvorila u snop mraka. Prolazili su sati, ali tmina ostaje, ne mogu se maknuti od nje. Noć, kao nijedna do sada,  lagani škripak vrata bio bih dovoljan da se pretvorim u kamen. Naslonih se lagano na otvoreni prozor, a lagani povjetarac puhnu u me. Pokušavao sam dočarati svojim očima kako zaobići tu tminu, ali to je naprosto nemoguće. Javljao se taj duh u meni - dobar ili zao – ne znam. Cijelu noć pokušavao mi je predočiti zašto sam ostao sam u crnoj mračnoj noći. Sledio sam se sav i bio očaran životom kakav sam do toga dana imao. Različiti čimbenici ovozemaljskog života stvorili su mi se pred očima. Djevojka je pobjegla?  To je pitanje bilo te noći.  Shvatio sam jer san u tmini govori čudnim jezikom. Vođen slijepim bezumljem u crnom svijetu, okrenuh se mraku. Najduža noć kojoj sam do tada mogao pogledati u oči. Napokon je i ona prošla i dala mi do znanja da se moram prikloniti boljem načinu života jer ovako neću daleko dogurati.

                                                                                         Davor Bušetinčan

Tamna moć

Jedne noći šetah se po ulici i razmišljah. Kakva je to tamna strana onoga svijeta te koja mu je moć? Želio bih istražiti, otkriti svaki dio toga svijeta. Tikom oka ugledam svjetlo u daljini. Sav znatiželjan i hrabar odlučim potrčati prema svjetlu, no što sam bliži, ono je sve dalje i dalje. Stanem, upitam se igra li se mnome netko od mojih prijatelja, prkosi mi? Odlučih opet potrčati i, što sam svjetlu bliži, svijet oko mene je sve crnji i crnji. Odjednom ugledam dva čovjeka nalik nosorogu te se upitam:“Što je ovo?“ Odlučim povikati ljudima: “Hej, tko ste vi?!“, no nisu odgovarali. Okrenem se i sav prestrašen, počnem trčati prema kući .Tek što sam se udaljio, pogledam nazad prema svjetlu, a ono nikako da nestane, kao da me prati. Možda je to nekakav znak? Utrčao sam u kuću poput vjetra te zalupio vratima za sobom. Brzo sam ispričao roditeljima što se dogodilo, no oni mi nisu vjerovali...Tako sam iznevjeren…  Odem u sobu, sjednem na krevet i razmišljam o tome što sam vidio te odlučim sutra u isto vrijeme otići na to mjesto. Padam u lagani san, zaspim te se u snu opet pojavim na tome mjestu i trčim prema svjetlu. Opet ugledam dva čovjeka, no odjednom me netko uhvati za ruku, okrenem se te vidim puno ljudi nalik dvojici čovjeka. Od straha padnem u nesvijest. Probudim se, mislio sam da to sanjam, ali to se uistinu dogodilo. Nalazio sam se na drugom svijetu, sve oko mene je vatra i crna tama. Povikao sam: “Upomoć!“, no nitko nije dolazio. Odjednom ugledam vladara, gospodara, cara, što već je on na ovome svijetu? Upitam se: “Kakvo je ovo stvorenje?“. Bio je visine nebodera, vatra je gorjela iz njega, strašan kao tama. Pokucao mi je netko na ćeliju u kojoj su me zarobili. Sav prestravljen se nisam htio odazvati, zaledio sam se. Odjednom, vrata se odvale od zida i taj car me izvuče van iz ćelije. Dok me je izvlačio iz ćelije, načuo sam ime Vrag pa se upitam da nisam u paklu možda? On me digne te me baci preko cijelog tamnog svijeta. Sletjeh, ne baš sigurno, te odjednom naiđe čovjek nosorog i kaže mi: “Dobro došao na tamnu stranu ovoga svijeta!“ Pruži mi nekakvu bočicu s mlijekom. Uzmem bočicu, popijem. Osjećao  sam se nekako čudno, sve me boljelo, mislio sam da ću umrijeti. Padnem u nesvijest i nakon nekoliko sati se opet probudim u ćeliji. Pogledam ispred sebe i vidim da mi je nos poput nosoroga. Sav potresen naiđem na komadić zrcala u ćeliji. Pogledam se, isti sam kao svi na ovoj planeti. Upitam se: “Što mi je to dao?“  Prolaze dani... Gladan, žedan, napola na samrti, ali u nadi da ću opet vidjeti svoje roditelje i prijatelje... Zaspao sam, kad odjednom, netko me budi. Otvorim oči, ugledam oca, majku, prijatelje. Bio sam u komi par dana jer, kako su mi roditelji rekli, lupio me automobil. Sve je ovo zapravo bio san. Svjetlo je bilo od auta, dva čovjeka su bili vozač i njegova žena, a ovi ostali su bili moji prijatelji i ljudi na mjestu događaja. Ispričam svojim roditeljima što sam sanjao dok sam bio u komi, no oni mi opet nisu vjerovali... Nakon par dana provedenih u bolnici, roditelji me vode kući i smještaju u moju sobu. Odlaze iz sobe, ugase svjetlo, zažele mi laku noć te zatvore vrata. Odjednom, iza vrata stoji čovjek nalik nosorogu.

                                                                                           Stjepan Hokman